Rat za nezavisnost Alžira predstavlja jedno od dešavanja koja su obeležila 20. vek i ostaće zapamćen kao prekretnica u istoriji globalnog antikolonijalnog pokreta.
Alžir se za samostalnost izborio nakon 130 godina kolonijalne eksploatacije i francuske dominacije, a cena koju je alžirski narod platio bila je izuzetno visoka.
Tokom oslobodilačkog rata živote je izgubilo stotine hiljada Alžiraca, a tačan broj ni do danas nije utvrđen: procene se kreću između 400.000 i 1.500.000 (pri čemu je najveći broj civilnih žrtva), a pored velikog broja ubijenih, ranjenih i mučenih, prinudno je raseljeno i oterano u izbeglištvo oko 2 miliona ljudi, devastiran je veliki deo privrede i pred novom državom se našao težak put oporavka razorene zemlje.
Front nacionalnog oslobođenja
Istorija francuskog osvajanja započinje u maju 1830. godine kada je velika armada brodova isplovila iz Tulona. Uskoro je osvojen glavni grad – Alžir, ali otpor domaćeg stanovništva trajao je narednih 17 godina, pa čak i kada je ugušen nije sasvim prestao, tako da su se tokom narednih 100 godina periodično javljali manji lokalni ustanci i pobune. Kada je 1925. godine u Maroku izbio antikolonijalni ustanak jedna grupa alžirskih emigranta u Parizu osnovala je organizaciju „Severnoafrička zvezda“, a iz nje je 1937. godine izrasla „Alžirska narodna partija“ koju su dve godine kasnije zabranili francuske vlasti.
Tokom Drugog svetskog rata oko 300.000 Alžiraca učestvovalo je u borbi protiv fašizma, na poziv De Gola, formirane su posebne vrlo borbene jedinice u okviru francuske vojske, a među mnogim Alžircima postojala je vera u to da će nakon oslobođenja Francuske Alžiru biti dodeljena nezavisnost. Međutim, sa završetkom rata pokazalo se da je Francuska izgubila veliki deo svoje moći i da zbog toga nema nameru da se lako odrekne svojih kolonijalnih poseda na severu Afrike, u Indokini i drugim delovima sveta.
Želja za slobodom sve više je rasla među alžirskim stanovništvom, koje je imalo status građana drugog reda u sopstvenoj zemlji, a kao nosilac oslobodilačke borbe postavio se Front nacionalnog oslobođenja (Front de Libération nationale, FLN). Ustanak je zvanično počeo 1. novembra 1954. godine kada je „Komitet devetorice“ objavio proglas u kome su naveli da „oslobođenje Alžira mora biti delo svih Alžiraca, a ne samo jedne frakcije naroda“. Kao cilj borbe postavljena je nezavisnost, kao i stvaranje „socijalne i demokratske alžirske Republike“.
Na konferenciji azijskih i afričkih zemalja održanoj u aprilu 1955. godine u Bandungu u Indoneziji predstavnici 29 država objavili su svoju podršku narodima Alžira, Tunisa i Maroka za samoopredeljenje i nezavisnost. Manje od godinu dana nakon toga Tunis i Maroko su proglasili nezavisnost, što je predstavljalo veliki podstrek i za Alžir.
U avgustu 1956. godine na delu oslobođene alžirske teritorije organizovan je kongres rukovodstva FLN-a i formiran je Nacionalni savet alžirske revolucije kao embrion budućeg parlamenta. Krajem januara i početkom februara 1957. godine u svim alžirskim gradovima organizovan je generalni štrajk pod vođstvom FLN-a, a veliki uspeh štrajka pokazao je da organizacija, kao i sama borba za nezavisnost, imaju ogromnu podršku u čitavom narodu.
Rešenost Francuske da se svim silama bori za očuvanje svoje kolonijalne vlasti može se videti iz podatka da je na početku ustanka u Alžiru bilo 70-80 hiljada vojnika i policajaca, dok je dve godine kasnije taj broj porastao na 250.000, a već 1958. u Alžiru se nalazilo preko 700.000 pripadnika vojske. Francuske jedinice bile su izuzetno dobro opremljene, imale su podršku mornarice i avijacije, a čak i u trenucima kada je postajalo sve očiglednije da im izmiče kontrola nad Alžirom nastavili su da grade velike vojne baze, skladišta i industrijske centre. Ovom strategijom koja je primenjivana širom Afrike pripreman je teren za neokolonijalizam, pošto je Francuska (kao i ostale kolonijalne sile) želela da i nakon proglašavanja nezavisnosti zadrži što je moguće veće ekonomsko, finansijsko, političko i vojno prisustvo u bivšim kolonijama.

Interes Francuske
Za razliku od brojnih zemalja koje su nezavisnost dobile manje ili više mirnim putem, a potom ostale tesno vezane i podređene bivšim kolonizatorima, Alžir je istrajnom i požrtvovanom borbom uspeo da osvoji znatno veći stepen slobode i samostalnosti, ali čak i pored toga Francuskoj je dozvoljeno da nastavi nuklearna testiranja u alžirskom delu Sahare do 1967. godine, kao i da vrši tajna testiranja hemijskog oružja sve do 1978. godine. Od novijih primera ovakve saradnje možemo izdvojiti situaciju 2013. godine kada je Alžir ustupio svoj vazdušni prostor francuskim avionima koji su se borili protiv islamskih ekstremista u Maliju.
Jedan od glavnih razloga zašto je Francuska želela da zadrži kontrolu nad Alžirom jesu bogati izvori nafte u Sahari koji su počeli ozbiljnije da se istražuju i eksploatišu u jeku rata za nezavisnost. Dok su se širom zemlje vodile borbe izgrađena su dva velika naftovoda od pustinje ka obali, novi aerodromi, hiljade kilometara novih puteva, železničkih pruga, a koncesije za vađenje nafte su počele da dobijaju i kompanije iz drugih zapadnih zemalja, kao na primer Shell. Sporazum koji je potpisan neposredno pre proglašenja nezavisnosti Alžira 1962. godine garantovao je Francuskoj isključiva prava na istraživanje i eksploataciju naftnih izvora u Sahari. Francuska je bila spremna da prizna samostalnost novoj državi samo pod uslovom da zadrži monopol nad ovim važnim resursom.
Alžir je vrlo brzo shvatio kolike gubitke su trpeli zbog ovog dogovora, tako da je 1965. godine potpisan novi sporazum, koji je podrazumevao nešto veće naftne tantijeme koje će biti isplaćivane alžirskoj državi, kao i pravo Alžira da samostalno eksploatiše prirodni gas. I pored toga Alžir je dobijao najmanje prihoda po barelu nafte od svih članica OPEC-a, tako da je alžirska vlast odlučila 1971. godine da nacionalozuje naftni sektor. Do današnjeg dana nafta je ostala najznačajniji segment alžirske privrede pošto ona čini oko 85% izvoza ove zemlje i oko 20% BDP-a.
Značajni ekonomski interesi sigurno su predstavljali jedan od glavnih razloga zbog kojih je Francuska bila spremna da svim sredstvima pokuša da spreči nezavisnost Alžira. Vršene su oštre represije nad civilnim stanovništvom, mučenja onih za koje se sumnjalo da pripradaju pokretu otpora, a čitava naselja i krajevi za koje se pretpostavljalo da pružaju podršku FLN-u su raseljavani i njihovo stanovništvo je internirano u logore pod vojnom kontrolom. U oktobru 1956. godine francuske vazduhoplovne snage su presrele marokanski avion koji je leteo za Tunis u kome su se nalazila šestorica istaknutih vođa FLN-a. Oni su uhapšeni i narednih šest godina su proveli u zatočeništvu, ali to nije pomoglo gušenju otpora, već je možda samo još više raspirilo duh pobune.

„Niko na svetu nas neće skrenuti sa puta socijalističke revolucije“
12. septembra 1958. godine istovremeno je u Tunisu i u Kairu javno pročitana deklaracija koja je svetu objavila da je osnovana Privremena vlada Alžirske Republike. U septembru 1961. godine alžirski oslobodilački pokret dobio je novo međunarodno priznanje na konferenciji vanblokovskih zemalja koja je održana u Beogradu, a Jugoslavija je tada službeno priznala Privremenu alžirsku vladu. Ta vlada je na jesen 1961. godine započela tajne pregovore sa Francuskom o uslovima obustave rata, a 19. marta 1962. godine u švajcarskom mestašcu Evijan potpisan je i sporazum kojim je Francuska priznala nezavisnost Alžira. Veliko slavlje u Alžiru je kulminiralo 5. jula kada su francuske zastave i zvanično zamenjene sa zeleno-belim zastavama sa zvezdom i mladim mesecom.
1963. godine izglasan je ustav Alžira i izabran je prvi predsednik novoosnovane države: Ben Bela, jedan od šestorice lidera FLN-a koje Francuska otela i zatvorila 1956. godine. Prvi period nezavisnosti obeležile su brojne teškoće, između ostalog građanski rat između novih vlasti i njihovih protivnika u regiji Kabilija, kao i sukob sa susednim Marokom zbog određenih spornih pograničnih teritorija. I jedan i drugi konflikt odneli su po 3.000 života. Teška ekonomska situacija koja je postojala pre rata samo se pogoršala nakon nezavisnosti, tako da je od 10 miliona stanovnika Alžira između 2 i 3 miliona radno sposobnih ljudi bilo nezaposleno.
Sa povlačenjem francuske vojske i policije došlo je i do egzodusa evropskih kolonista civila, pa je odmah nakon nezavisnosti zemlju napustilo oko 800.000 takozvanih „crnih stopala“ (Pied-noirs), od kojih su polovinu činili Francuzi, a ostatak Španci, Italijani, Maltežani, a emigrirali su i brojni Jevreji, iako su mnogi od njih u te krajeve naseljavani vekovima unazad. Ono što je povezivalo sve te različite grupe jeste da su tokom kolonijalnog perioda imale privilegije u odnosu na lokalno stanovništvo i da su zauzimali gotovo sve važnije položaje.
Od alžirske dece svega 20% je imalo priliku da završi osnovno obrazovanje i najveći deo Alžiraca bio je osuđen na siromaštvo, fizičke poslove ili bavljenje zemljoradnjom na malim i neplodnim imanjima. Nakon odlaska kolonista pojavio se veliki problem pronalaženja adekvatnih kadrova za upražnjena mesta u administraciji, školstvu, zdravstvu, privredi, na inženjerskim pozicijima…1
Prvi predsednik Alžira Ben Bela izjavio je na jednom mitingu: „Niko na svetu nas neće skrenuti sa puta socijalističke revolucije“. On i njegova vlada bili su čvrsto usmereni na sprovođenje korenitih društvenih promena i nihova orijentacija se najbolje očitava u programu koji je usvojen u Tripoliju u junu 1962. godine, a neke od stavki tog programa bile su:
- agrarna reforma i davanje zemlje onima koji je obrađuju
- industrijalizacija države
- razvijanje samoupravljanja
- nacionalizacija saobraćajnih sredstava
- otvaranje škola za sve građane
- emancipacija islamske žene.
U ovom programu istaknuto je i da je „socijalizam najjače oružje protiv imperijalizma koji eksploatiše bogatstva nerazvijenih zemalja, protiv kapitalizma koji bogatog čini još bogatijim, a siromašnog još siromašnijim, protiv buržoazije koja živi izrabljujući rad drugih“.
Vlada Alžira nacionalizovala je oko tri miliona hektara obradive zemlje, za svega nekoliko meseci stotine hiljada ljudi zaposleno je u velikim javnim radnim akcijama, a veliki akcenat je stavljen na primenu samoupravljanja, kako u industriji tako i u zemljoradnji. Ben Bela je veliku inspiraciju pronazio upravo u jugoslovenskom eksperimentu sa samoupravljanjem, koji je za njega uz Naserov Egipat predstavljao najveći uzor. Njegovi stavovi mogu se dobro videti iz govora koji je održao na kongresu samoupravljanja u oktobru 1963:
„Slobodni Alžir stvoren je krvlju, socijalistički Alžir izgrađuje se znojem. Revolucija nije mogla ostaviti zemlju u rukama privatnog alžirskog sektora. Niko nije mogao da prisvoji tu zemlju koja je morala ostati zajedničko dobro. Zemlju je kolonizator oteo od naroda, narod je ponovo osvojio i ona je morala pripasti njemu. Posle pobede revolucije našli smo se pred izborom: ili pustiti državu da ona upravlja privredom ili to ostaviti samim proizvođačima. Odluka revolucionarne vlade u korist samoupravljanja bila je jedina garancija za kontinuitet revolucije.“
Međutim, način na koji je Ben Bela upravljao državom bio je veoma autoritativan, svako preispitivanje jednopartijskog sistema karakterisano je kao kontrarevolucionarno, a sa političkim neistomišljenicima se oštro nosio. Grupa oficira i funkcionera nezadovoljnih načinom na koji je Ben Bela upravljao organizovala je u junu 1965. godine vojni puč, nakon čega je raspuštena skupština i suspendovan ustav, a na čelo države došao je Huari Bumedijen, dotašnji ministar odbrane i Belin saradnik. On je narednih 13 godina upravljao zemljom, prvo kao vođa Revolucionarnog veća, a poslednje dve godine kao predsednik. Ben Bela je prvo 8 meseci proveo u zatvoru, potom 14 godina u kućnom pritvoru, a zatim je napustio zemlju.
Nakon puča nova vlast je proklamovala nastavak iste politike socijalizma, samoupravljanja, nesvrstanosti, antikolonijalnog internacionalizma, ali je veći akcenat stavljen na islamski karakter države. Ovo je naišlo i na podrušku organizacije Ulema (islamskih učenjaka) koja je objavila da je srušeni režim Ben Bele pretio „porodičnim i verskim strukturama, najplemenitijim i najsvetlijim ljudskim vrednostima, hramovima i svetim mestima…“
Alžir je nastavio da bude član Pokreta nesvrstanih, a 1973. su bili i domaćini konferencije, nastavili su da podržavaju antikolonijalne borbe brojnih afričkih i azijskih zemalja, kao na primer Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), a kod njih su utočište našli i Crni panteri koji su bežali od američkih vlasti, između ostalih i Eldridž Kliver. Ipak, alžirska revolucija nije ispunila sva očekivanja naroda. Stepen siromaštva je ostao veliki, a brojni Alžirci su bili prinuđeni da postanu ekonomski migranti i da posao traže van zemlje, pa tako i danas u Francuskoj živi čak 530.000 alžirskih imgranata. Oslanjanje na politiku ekstraktivizma i izvoz nafte i drugih sirovina učinio je zemlju osetljivom na promene na međunarodnom tržištu, što se posebno osetilo početkom 1980-ih kada je došlo da energetske krize i naglog pada cene nafte. Veliki stepen autoritarnosti i birokratizma, koji je nasleđen još iz perioda oružane borbe, doveo je do društvenog raslojavanja, stvaranja buržoazije i sve većih nejednakosti, a to je posebno postalo osetno sa početkom neoliberalizma i sa masovnim privatizacijama.
Nagoveštaj promena osetio se 2019. godine kada je masovno nezadovoljstvo izazvalo erupciju protesta, a narod je na ulicama skandirao sledeće slogane: “Svi treba da odu!”, “Zemlja je naša i radićemo ono što želimo”, “Generale u kontejnere i Alžir će biti nezavistan”…
Franc Fanon, čuveni psihijatar, teoretičar i revolucionar sa Martinika bio je deo borbe za nezavisnost Alžira i član FLN-a, ambasador privremene alžirske vlade i urednik časopisa El Mudžahid, a njegova najznačajnija knjiga „Prezerni na svetu“ (1961), koja je postala jedna vrsta Biblije antikolonijalnog pokreta, inspirisana je prvenstveno njegovim iskustvima i razmišljanjima vezanim za alžirsku borbu za nezavisnost. Svoju knjigu „Umirući kolonijalizam“ (1959) završio je sa sledećim rečima: „Duboka, istinska revolucija, dostigla je naprednu fazu, upravo zato što menja čoveka i obnavlja društvo. Kiseonik koji stvara i oblikuje novo čovečanstvo – ovo je takođe Alžirska revolucija.“ Završetak borbe za nezavisnost bio je možda tek prvi korak, a borba za punu dekolonizaciju i istinsku revoluciju tek treba da se nastavi.
Korišćeni izvori: – Milutin Milenković: „Alžir – Juče, danas, sutra“ (1962), Sedma sila, Beograd – Aleksandar Prlja: „Alžir – 20 meseci nezavisnosti“ (1964), Sedma sila, Beograd – Zdravko Pečar: „Alžir“ (1965), Sedma sila, Beograd
- Pored velike nezaposlenosti i nedovoljno obrazovanih kadrova problem je predstavljalo i to što je 50% stanovništva bilo mlađe od 20 godina, pošto se broj stanovnika ubrzano povećavao tokom prethodnih decenija, pa se samo u periodu 1900-1962 broj stanovnika učetvorostručio i porastao sa 2,5 miliona na preko 10 miliona.