
Kampanja kojom je Sekretarijat za javni prevoz želeo da podstakne više ljudi na kupovinu karata ne prestaje da izaziva negativne reakcije onih koji koriste javni prevoz u Beogradu.
Bajkoviti prikaz gradskog prevoza u ovoj kampanji pokušava da negira tmurnu realnost gradske vožnje i zaobilazi stvarne potrebe putnika.
Nakon što su se pre nekoliko dana u Beogradu pojavili promotivni bilbordi putem kojih Sekretarijat za javni prevoz poziva na plaćanje karti u gradskom prevozu, korisnici društvenih mreža su mogli da pogledaju i promotivni spot koji je deo iste kampanje.
Društvene mreže izazivaju reakcije pa je tako promotivni spot „Karta za bolju vožnju“ u kratkom roku bio zasut sa toliko negativnih komentara da su profili preko kojih je započeta realizacija ove kampanje na Fejsbuku i Instagramu ubrzo i obrisani.
Od Sekretarijata za javni prevoz još uvek nismo dobili odgovore na pitanja o tome koliko novca se izdvaja za ovu kampanju i koliko će ona trajati.
U međuvremenu, razgovarali smo sa nekoliko redovnih korisnika i korisnica javnog prevoza kako bismo čuli njihova razmišljanja o ovoj kampanji, ali i tome šta su problemi u javnom prevozu u glavnom gradu.
„Katastrofalno“
Ovaj termin koji se sve češće upotrebljava kao opis stanja u javnom gradskom prevozu, upotrebilo je i nekoliko naših sagovornika i sagovornica kako bi opisali kampanju kojom Sekretarijat želi da podstakne učestalije plaćanje prevoza.
Mislim da je kampanja čista provokacija. Takvom kampanjom relativizuju naše svakodnevno iskustvo sa prevozom.
Ovako je Natalija Gojak, akademska radnica iz Beograda za Mašinu ocenila pokušaj Sekretarijata da popularizuje naplatu prevoza. Sličnog stava je i penzionerka Marica Dragosavljević:
Ako se svodi na tapacirana sedišta, kampanja promovisanja javnog prevoza je promašena jer će korisnici javnog prevoza biti još više ogorčeni zbog veoma čestih kašnjenja i velike gužve, rekla je Marica za Mašinu.
Naša treća sagovornica, studentkinja Jelena Marković smatra da kampanja „tretira pogrešan problem gradskog prevoza“.
Nikoga ne zanima kakva su sedišta, ukoliko se vozilo sa sedištima pojavi u prihvatljivom stanju u očekivanom intervalu i preveze putnike na odredište. Mislim da će ovime izazvati još veći revolt koji će, moguće, rezultirati okretanjem građana još više ka drugim vidovima prevoza, kaže Jelena za Mašinu.
Bratislav Raković, student politikologije kaže da je kampanja „u najmanju ruku, licemerna“. On iznosi sumnju da su kvalitetne i dostupne komunalne usluge prioritet gradskih vlasti i podseća na šta se sve izdvajaju velike sume novca iz javnih budžeta:
Prioritet su sporni, megalomanski i kič projekti, kao što su Beograd na vodi, novogodišnja rasveta, fontane, opsesivno preoblikovanje poznatih gradskih lokacija (npr. Trg republike) i slično, zaključuje Bratislav.
Šta su stvarni problemi
Svi ljudi s kojima smo o ovoj temi razgovarali, reakcije na ovu promotivnu kampanju su odmah povezali sa stvarnim problemima u prevozu sa kojima se svakodnevno suočavaju.
Prevoz ne funkcioniše. Autobusi, trole i tramvaji idu nedovoljno često. Uveče i vikendom bus čekam po pola sata. U špicu je neizdrživa gužva. Red vožnje se nekada poštuje, nekada ne, kaže za Mašinu Miodrag Mrkšić (45), stanovnik Beograda.
Radnica u kulturi, Ivona Rajačić Barandovski, pominje i nedovoljan broj ispravnih autobusa i urednost vozila za koju kaže da je „katastrofa“.
Da je „ispravnost vozila veoma problematična“ saglasna je i penzionerka Marica Dragosavljević.
Ovi problemi se povezuju i sa vremenom koje korisnici provode u prevozu, a kako kaže naš sagovornik Bratislav Raković „putovanje može značajno varirati za iste linije“.
Ukoliko je potrebno preći dužu rutu, nepouzdanost i nepredvidivost rastu. Pored toga, treba naglasiti i da su gužve i prebukiranost u samom prevozu česta pojava, što putovanje čini neudobnim, dodatno usporenim, a nekad i potpuno nehumanim, zaključuje Bratislav.
Nehumano stanje u javnom prevozu adresira i Natalija Gojak koja misli da stalne gužve „užasno frustriraju ljude“ i da sve to izgleda kao da „sistemski podstiču da ljudi budu nervozni jedni prema drugima u autobusu.“
Miodrag Mrkšić kao problem ističe i često ukidanje linija, poslednji takav primer koji je izazvao i pokretanje građanske kampanje je ukidanje trole 28.
Osim što za put od 15 minuta nema smisla promeniti dva prevoza. Niti da za put od 15 minuta ima smisla čekati dva puta po 20, kaže Miodrag za Mašinu.
Ukidanje linija i neredovnost prevoza naši sagovornici povezuju i sa nedostatkom vozača, dok ujedno pominju i da se vozila koja vrše poslednje polaske često i ne pojave što može značiti i dodatne troškove za one koji se uveče vraćaju kući ali otvara i pitanje bezbednosti.

Koliko treba da plaćamo
Većina naših sagovornika i sagovornica misli da je gradski prevoz u Beogradu skup u odnosu na naš standard i kvalitet koji pruža.
Bratislav Raković smatra da ovome u prilog „ide odlučnost mnogih građana da ne plaćaju karte, uprkos višegodišnjim pokušajima da se podstakne naplata kroz kontrolore i medijske promocije.“
Uveren sam da se može pronaći adekvatan model po kojem bi prevoz bio besplatan i time dostupan svim građanima, zaključuje Bratislav.
Na ovo se nadovezuje Jelena Marković koja ističe problem „provere karata“:
Mislim da se legitimacijom građana i dovođenjem komunalne policije postiže samo kontraefekat, kaže Jelena.
Miodrag Mrkšić i Ivona Rajačić Barandovski su saglasni da prevoz ne može biti besplatan pošto nije ekonomski isplativ, ali da ne bi trebalo da bude ni ovako skup. Miodrag dodaje i da:
Javni prevoz ne bi ni morao da bude ovoliko skup kad ne bi izdržavao privatnu firmu koja se preko veze uvalila da vrši naplatu.
Ipak, neki od naših sagovornika smatraju i da je moguće imati sistem u kojem bi prevoz za korisnike bio besplatan.
Prevoz je preskup za ovakav kvalitet i smatram da bi u Beogradu mogao da se izvede model besplatnog gradskog prevoza poput onog u Talinu recimo, budući da grad svakako već subvencioniše GSP sa nekih 70%, kaže za Mašinu Nikola Aleksić.
Sa ovim je saglasna i Natalija Gojak:
Mislim da bi prevoz trebalo da bude besplatan, mogućnost mobilnosti po gradu vidim kao osnovno pravo svih nas.
Čak i ova mala anketa koju smo sproveli pokazuje da problemi u javnom prevozu u Beogradu daleko prevazilaze pitanje tapaciranih sedišta. Da je gradski Sekretarijat za javni prevoz pitao korisnike i korisnice gradskog prevoza za mišljenje došao bi do saznanja da se problemi kriju u sistemskim greškama o kojima smo i ranije pisali.
M.M.