Zašto civilna zaštita u Srbiji ne funkcioniše?

Ministar Stefanović u obilasku pripadnika MUP-a tokom poplava u Ljuboviji; Foto: MUP Srbije

Ponovo smo suočeni sa velikim poplavama, koje se kao i druge vremenske nepogode, uporno vraćaju svake godine. Ono što se svaki put pitamo je šta se dešava sa sistemom civilne zaštite i da li postoje ulaganja u sisteme prevencije kako bi se umanjila šteta od nepogoda?

Svake godine nam prete različite vremenske nepogode koje se javljaju kao posledica klimatskih promena u Srbiji i regionu. Iako se s razornim poplavama i požarima, zemljotresima i vetrovima suočavamo na godišnjem nivou, čini se da se dugoročno planiranje i ulaganje u sisteme zaštite, koji bi mogli preduprediti drastične posledice, izostaje.

Tako pre svake malo veće kiše ili neposredno nakon nje kada nam priprete poplave, svima bude jasno da je stanje sistema civilne zaštite apsolutno nezadovoljavajuće. To traje već duži period, a iskustva nam nameću zaključak da je u civilnu zaštitu potrebno sistemski ulagati i usavršavati je prema potrebama a ne baviti se njom sporadično, i to samo dok je „vruća tema“.

Ove godine je izrazito kišoviti jun doneo poplave, pa je Ministarstvo unutrašnjih poslova Vlade Republike Srbije saopštilo da su pripadnici Sektora za vanredne situacije usled obilnih padavina 24 časa dnevno u pripravnosti i nadziru sve vodotokove, pružaju pomoć stanovništvu i evakuišu građane Srbije u svim ugroženim opštinama.

Do sada je proglašena vanredna situacija u četrnaest opština u zapadnoj i centralnoj Srbiji. Poplavljen je veliki broj domaćinstava, škole, sportski centri, infrastruktura, poljoprivredna zemljišta. Bujice ruše puteve i mostove pa je saobraćaj ka nekim mestima obustavljen, nestaje struja a veliki broj lokalnog stanovništva se evakuiše.

Koliko je situacija opasna na određenim lokacijama pokazuju podaci da je samo reka Ljuboviđa, nabujala od padavina, srušila čak tri mosta u Ljuboviji u kome je jedan deo grada bez struje, dok je Ibar u Kraljevu slomio nekoliko splavova koji su bili na toj reci.

Da li se poplave mogu sprečiti?

Poplave u ravničarskim krajevima se razvijaju polako, po nekoliko dana, za razliku od bujičnih poplava koje se razvijaju brzo, nekad i bez vidljivih znakova, koje formiraju opasan i destruktivan plavni talas, koji sa sobom nosi mulj, kamenje, granje i otpad.

Kako do plavljenja dolazi, pored stvaranja podzemnih voda kada nivo vode u rekama poraste, i prelivanjem preko nasipa ili njihovog probijanja, neophodno je redovno održavati rečne nasipe, pošumljavati obale onim vrstama drveća koje vezuju tlo i usporavaju eroziju zemljišta, ali i redovno čistiti korita reka, potoka i kanala od otpada.

Za predviđanje poplava je potrebno redovno praćenje analiza Hidrometeorološkog zavoda, ali čak i ako se poplave predvide, mere zaštite se ne mogu preduzeti za kratko vreme. Primer za to su upravo poplave 2014. godine kada je drugi, bujični talas za Obrenovac bio predviđen, ali nadležne službe nisu uzbunile stanovništvo. Pored kiša, poplavama su, prema zaključcima novinara/ki CINS-a, isto toliko doprineli i nejasni zakoni, nedostatak informacija, odsustvo odgovornosti i nemar prema stanovništvu kome je trebalo pomoći u spasavanju života i imovine.

Otud neophodnost da se planiranje zaštite od poplava (i prirodnih katastrofa uopšteno) radi dugoročno, sistemski i na vreme, i pored toga što pažnja o pitanjima civilne zaštite i svest o njenom značaju i kod nadležnih organa i u široj javnosti obično traje do kraja neposredne opasnosti.

Nabujala reka Moravica kod Ivanjice; Foto: Ivica Drobac / Facebook

Šta je sa civilnom zaštitom?

Civilna zaštita predstavlja organizovani državni odgovor na različite vrste opasnosti koje ugrožavaju ljude, životinje, životnu sredinu i kulturna dobra, u mirnodopskim i ratnim uslovima. Prema važećim zakonima u Srbiji, ovim sistemom rukovodi Uprava za civilnu zaštitu koja je deo Sektora za vanredne situacije, a koji je u sklopu Ministarstva unutrašnjih poslova. Deo obaveza i nadležnosti imaju i lokalne samouprave kao i druge organizacije poput vatrogasne i druge hitne službe. U slučaju proglašenja vanredne situacije na različitim organizacionim nivoima formiraju se i štabovi za vanredne situacije.

Nakon ukidanja sveobuhvatne jugoslovenske opštenarodne obrane devedesetih, u Republici Srbiji civilna zaštita ulazi u period ponovnog sistemskog uređenja tek donošenjem Zakona o vanrednim situacijama 2009. godine. U skladu s tim zakonom, svojevremeno je usvojen i Zakon o zaštiti od požara, Nacionalna strategija zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama i niz uredbi među kojima i Uredba o formiranju štabova za vanredne situacije. Nakon velikih poplava 2014. godine usvojen je i Nacionalni program upravljanja rizikom od elementarnih nepogoda.

Sektor za vanredne situacije bi po važećim zakonima trebalo da obavlja poslove normativne, upravne, organizaciono-tehničke, preventivne, operativne, programske, planske, informativne i druge prirode, radi organizovanja i sprovođenja mera zaštite i spasavanja ljudi materijalnih i kulturnih dobara i životne sredine od elementarnih nepogoda, tehničko-tehnoloških nesreća, udesa i katastrofa, posledica terorizma, ratnih i drugih većih nesreća. Saglasno Zakonu o vanrednim situacijama za odgovor na vanrednu situaciju odgovorne su snage zaštite i spasavanja koje čine štabovi za vanredne situacije, jedinice civilne zaštite, vatrogasno-spasilačke jedinice, policija, Vojska Srbije i drugi subjekti čija je redovna delatnost zaštita i spasavanje ili koji su opremljeni i osposobljeni za ovakvo reagovanje.

Na teritoriji Republike Srbije do sada je formirano oko 180 specijalizovanih jedinica civilne zaštite za zaštitu i spasavanje i blizu trideset komandi tih jedinica. Osnovnu obuku prošlo je manje od 3000 pripadnika koji su raspoređeni u specijalizovane jedinice civilne zaštite i to za zaštitu od požara, spasavanje na vodi i pod vodom, pružanje prve pomoći, radiološko-hemijsko-biološku zaštitu, spasavanje iz ruševina i zbrinjavanje.

Da to nikako nije dovoljno pokazuje i poređenje podataka koji su dati u jednom televizijskom prilogu da je hladnoratovske 1983. godine samo u Beogradu bilo više od 300.000 ljudi obučenih za civilnu zaštitu, dok je 2014. godine za vreme majskih poplava građane i građanke spašavalo tek 1500 obučenih spasilaca. Te 2014. se pokazalo i to da tamo gde država podbacuje, tu se građani organizuju sami – u spašavanju, zbrinjavanju, ali i saniranju štete.

Nekada, za vreme socijalističke Jugoslavije civilna zaštita je bila zasnovana na konceptu opštenarodne odbrane, u kojoj su sve lokalne samouprave imale velike nadležnosti i redovna finansijska sredstva. Tada su vojska, policija, teritorijalna odbrana, Službe posmatranja i obaveštavanja, državni organi, zdravstvene institucije, meteorološke organizacije, preduzeća, pojedinci i pojedinke bili deo jedinstvenog sistema. Civilna zaštita je tako bila deo redovno finansiranog sistema koji je bio masovan, sa redovnim edukacijama i obukama, ali i integrisan u celokupni školski sistem.

Neki od glavnih nedostataka današnje civilne zaštite jesu umanjenja ionako nedovoljnih budžetskih sredstava za obuke, angažovanje ljudstva, za prevenciju, uzbunjivanje, i zaštitu, ali i manjak edukacije stanovništva. Kako je raniji sistem civilne zaštite odbačen kao recidiv starog socijalističkog sistema, odbačena je i ideja ekstenzivne edukacije stanovništva (kroz predmet Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita – ONO i DSZ) koja je predstavljala temelj izgradnje sistemski planirane zaštite stanovništva.

foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Gde su problemi?

Kako je u Srbiji, kao i u ostalim republikama bivše Jugoslavije, sistem civilne zaštite pao u senku sistema oružanih snaga, izgubio je sredstva i nestala je i politička volja da se njime neko dugoročno bavi. Tako srpski političari kupuju polovne vojne avione dok je na teritoriji cele države dostupan samo jedan ledolomac koji nikako nije dovoljan da reši probeme leda na rekama koji nas redovno sačeka u januaru svake godine, niti ima dovoljno mehanizacije za redovno čišćenje mulja u rekama. Tako sistemsko urušavanje i nedovoljno finansiranje javnih službi i rasprodaja potrebne mehanizacije svake godine uzima svoj danak.

Pored kompleksnog pravnog okvira, nejasnih granica nadležnosti i nesprovođenja Nacionalne strategije o zaštiti, civilna zaštita u Srbiji ne funkcioniše jer se na prevenciji ne radi a ulaganja u opremu i ljudstvo su minimalna. Još je početkom dvehiljaditih došlo do masovnog otpuštanja civila iz Ministarstva odbrane koji su bili zaposleni na poslovima organizovane zaštite od elementarnih nepogoda. Tada je skoro polovina zaposlenih u civilnoj zaštiti dobila otkaz.

Pored malog broja zaposlenih na poslovima civilne zaštite, ulaganja za civilnu zaštitu su mala i nedovoljna, što ilustruje činjenica da je od planiranih 6.4 milijarde dinara za period od 2011. do 2015. godine Sektoru za vanredne situacije je odobreno svega 1.8 milijarde dinara, dok je procenjena šteta samo od majskih poplava 2014. godine iznosila 220 milijardi dinara, odnosno 1.8 milijardi evra. Dovoljno je reći da su procene stručnjaka takve da svaki uloženi dinar u sistem zaštite smanjuje 10 dinara štete od nepogoda.

Finansiranje sistema zaštite i spasavanja od izuzetne je važnosti s obzirom na to da nivo opremljenosti i brzina reagovanja spasilačkih timova u vanrednim situacijama presudno utiče na obim i težinu posledica od pojedinih vanrednih događaja, odnosno na visinu nastale materijalne i svake druge štete. Finansiranje sistema zaštite i spasavanja obezbeđuje se iz budžetskih sredstava (Republike, pokrajine, grada, opštine), a dodatna sredstva obezbeđuju se iz Budžetskog fonda za vanredne situacije i drugih izvora.

Iako je u Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno Sektoru za vanredne situacije formiran Nacionalni trening centar za vanredne situacije koji edukuje i obučava pripadnike profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasnospasilačkih jedinica, kao i građane koji učestvuju u civilnoj zaštiti , edukacija stanovništva ni praktična obuka nije dovoljna. Podaci govore da je do prošle godine imenovano oko 9000 poverenika za cvilnu zaštitu ali da je jako mali deo njih prošao obuku.

Veća ulaganja u sistem civilne zaštite su svakako nužna i nesumnjivo bi smanjila štetu usled prirodnih nepogoda, no kada se u obzir uzmu nepogode koje su se poslednjih godina dogodile na teritoriji Srbije jasno je da se one ponavljaju te da je potrebno mnogo više ulaganja u sisteme prevencije kako bi se umanjili rizici od štete.

Prethodni članak

Novi pritisci na sindikalce u Juri

Značajan rast presuda za silovanje nakon izmene zakona u Švedskoj

Sledeći članak