
Politike planiranja porodice u Srbiji rade upravo suprotno od onoga šta bi trebalo da bude njihova svrha. Međutim, vlasti za nizak natalitet ne krive politike koje sprovode, već – gle čuda – žene.
Politike planiranja porodice trebalo bi da svima koji žele da postanu roditelji to i omoguće. Međutim, u nedostatku takvih sistemskih politika, koje se nadomešćuju nacionalističkim naredbama ženama da rađaju (belu, srpsku) decu, kako bi se zaustavio trend bele kuge, mnogo faktora utiče na odluku o roditeljstvu. Jedan od osnovnih , nažalost je, pitanje koliko sve to košta?
Veliki procenat mladih ljudi je nezaposlen, a i oni koji imaju posao, teško su do njega došli i dugo su ga tražili. Najčešće je to posao koji ne odgovara njihovim kvalifikacijama, nesiguran, privremen ili povremen, često jako malo plaćen. S druge strane mnogi zakoni i nametnute politike mera štednje u najvećem broju slučajeva posebno pogađaju žene.
Ginekološki pregledi u domovima zdravlja odavno su postali pusti san koji se čeka po tri meseca, liste u vrtićima su sve kraće, a spiskovi potrepština sve duži.
Paralelno s tim, država sprovodi agresivnu kampanju pronatalitetnih politika (najbolje oličenim u volšebnim sloganima „Rađaj, ne odgađaj“) i istovremenom borbom protiv tzv. porođajne mafije, odnosno prvenstveno žena koje su oštećene uskraćivanjem infrastrukturne, sistemske i institucionalne podrške.
Šta sve treba obezbediti?
Statistika kaže da je Srbija, uz Makedoniju i BiH, zemlja sa najvećim brojem nezaposlenih mladih ljudi u regionu, te da više od polovine njenih građana mlađih od 30 godina čeka na posao prosečno duže od dve godine, neretko usput radeći i „na crno“ bez ikakvih mogućnosti ostvarenja svojih radnih prava, u koja, između ostalog, spada i zdravstveno osiguranje. Nezaposlenost, posebno trajna, uzrok je stresa, depresije, nervoze, smanjenog samopouzdanja i osećanja beznađa. U uslovima ili (trajne) nezaposlenosti ili nesigurne i potplaćene zaposlenosti roditeljstvo preti da postane nedostižan luksuz.
Donošenje Zakona o finansijskoj pomoći porodicama s decom uvelo je mnoge promene. Iako je povećao krug žena kojima je obezbeđena pomoć i na one koje su zaposlene na autorskim ugovorima i ugovorima o delu, mnoge stavke bile su predmet kritika. Većina njih usmerena je na novi način obračunavanja naknada.
Novi način obračunavanja podrazumeva da je broj meseci koje žena mora raditi u kontinuitetu povećan s 12 na 18 meseci kako bi primila pun iznos svoje plate na porodiljskom odsustvu. Zbog te, kako je navedeno, diskriminatorske odredbe pojedine trudnice i porodilje primaju mesečne nadoknade čak i niže od 1.000 dinara, budući da Zakonom nije određen minimalni iznos naknade.
Ako čekate prvo dete, za kupovinu najosnovnijih stvari i potrepština potrebno je izdvojiti oko 70.000 dinara. Ukoliko ste među 350.000 ljudi koji u Srbiji rade za minimalac, znači da vam treba preko dve cele mesečne plate da kupite potrepštine za bebu. Za one malobrojnije koji imaju prosečne mesečne zarade, za kupovinu neophodne opreme biće potrebno jedna i po plata.
Tako roditelji štede na svemu, pa opremu i neophodne stvari pozajmljuju i nasleđuju od prijatelja i rodbine, ukoliko imaju sreće da u svom okruženju imaju porodicu sa starijim detetom. Za dodatno marginalizovane zajednice situacija je još i teža, a podrška često još nedostupnija.
To savršeno odslikava standard u kome se porodica zapravo ne može planirati. Dok minimalna plata i dalje ostaje ispod vrednosti minimalne potrošačke korpe (minimalna plata tako iznosi nešto iznad 27.000 dinara mesečno, dok je minimalna potrošačka korpa 10000 dinara više), koja, svejedno ,nije dovoljna za normalan život, nesigurni i slabo plaćeni poslovi dodatno otežavaju donošenje takvih odluka.
Primera radi, u okviru minimalne potrošačke korpe, navodno dovoljne za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, odvojeno je svega 124 dinara mesečno za obrazovanje. Na godišnjem nivou to bi podrazumevalo da za obrazovanje deteta odvojite 1488 dinara. Samo komplet knjiga za prvi razred košta minimum 5000 dinara. A kakav je kvalitet hrane za koju mesečno minimalno treba izdvojiti oko 16000 dinara, ostaje da razmišljamo.
No, troškovi ne počinju rođenjem ili polaskom deteta u školu, već početkom trudnoće. Pored neophodnog opremanja ili renoviranja stana (najčešće se minimalno kreči soba u kojoj će dete spavati), kupovine sve potrebne opreme (krevetac, kolica, komoda za presvlačenje deteta, kadica, gomila sitnica uz sve to) veliki udar na budžet predstavlja i samo vođenje trudnoće.
Svakog meseca trudnica treba da analizira krvnu sliku i urin, vrednosti šećera i gvožđa u krvi. Pored toga, jednom mesečno je u obavezi da poseti ginekologa, kako bi se pratio razvoj trudnoće, a pred kraj trudnoće i dva puta mesečno.
Iako su pregledi u državnim domovima zdravlja besplatni za one sa zdravstvenom zaštitom (koju u Srbiji nemaju svi), žene od strane svojih lekara često bivaju upućene na privatne ordinacije za dijagnostičke preglede i analize, za koje vam minimalno treba oko 120.000 dinara. Pored toga, tu je reč i o hrani, vitaminima, suplementima, lekovima, od kojih većina ne dolazi s receptom doktora, a koji se trudnicama nameću kao neophodni „za zdraviju bebu“ . Ti suplementi obuhvataju folnu kiselinu, vitamine i omega 3 masne kiseline, dodatne tablete magnezijuma i gvožđa.
Sam porođaj u domovima zdravlja nominalno ne košta, osim ukoliko nemate potrebu da vaš partner na porođaju bude s vama. U tom slučaju ćete platiti preko 15.000 dinara, a „čast“ za lekara i anesteziologa nije na zvaničnom cenovniku.
Šta posle?
Dok državna finansijska pomoć dolazi nakon porođaja, i to jednokratno, roditelji nakon toga ostaju prepušteni samima sebi.Kako raste dete, tako rastu i troškovi.
Kada dete nakon nekoliko meseci (ili godinu dana) stasa da krene u vrtić počinju novi problemi. Državni vrtići su dostupni samo stalno zaposlenim roditeljima, i to pod uslovom da oba roditelja rade. Svi ostali moraju u privatne, skuplje vrtiće. Ukoliko je jedan roditelj nezaposlen, niti ima izgleda da se vrtić dobije, niti ima izgleda da se posao aktivno traži, jer neko mora da čuva još uvek malo dete. Taj roditelj je najčešće majka, pa tako žene nakon porođaja često postaju radno neaktivne, a ne samo nezaposlene.
Kada dete polazi u školu, troškovi se povećavaju višestruko. Skupi udžbenici, garderoba, obuća, tehnička oprema, ekskurzije, izleti i sve ono što podrazumeva normalan i zdrav razvoj deteta košta mnogo više od minimalne, pa i prosečne plate u Srbiji. Sport i druge vannastavne aktivnosti u takvim okvirima mogu da predstavljaju i nedostižan luksuz.
Država ipak nudi prigodnu pomoć – dečiji dodatak. Pravo na dečiji dodatak ostvaruje se ako ukupan mesečni prihod porodice ne prelazi cifru koja je za tročlanu porodicu jednaka minimalnoj plati. Ukoliko imate preko 9.000 dinara po članu porodice, nemate pravo na dečiji dodatak, koji mesečno iznosi 3.000 dinara. Taj iznos, ilustracije radi, ne uspeva da pokrije ni troškove pelena za mesec dana.
Ostaje pitanje kako se odvažiti za roditeljstvo danas? Sistemska podrška države ne postoji. Roditelje i bebe tako izdržavaju bake i deke s malim, ali makar redovnim penzijama, podižu kredite i zadužuju se, dok im političari poručuju kako je natalitet nizak, zato što su žene krive.
Roditeljstvo je jedva izvodljivo – ako je roditelja dvoje. Jednoroditeljske porodice zakon uopšte ne prepoznaje, pa zamislimo samo kako je teško jednom roditelju da izvede ono što je toliko teško izvodljivo za dvoje. Pored urušene socijalne države i institucionalne pomoći, roditeljima ostaje jedino da se dovijaju kako znaju i umeju. U celokupni saldo roditeljstva nismo računali one najvažnije cene – psihološke cene roditeljstva, pored ovih ekonomskih, u društvu izuzetne nesigurnosti.
Tekst je nastao u okviru projekta pod nazivom „Roditeljstvo u neoliberalizmu“ koji se realizuje uz podršku Rekonstrukcije Ženski fond.