„Hotel Beograd je idealna lokacija za predstavljanje domaće umetničke scene“, konstatuje se u tekstu izložbe na sajtu manifestacije pod nazivom Art Weekend Belgrade u organizaciji Kulturnog centra Grad.
Modernistička petospratnica smeštena na uglu Balkanske i Nemanjine godinama je punila novinske naslove povodom bitke oko restitucije, a ovih dana bila je izabrana lokacija za „promociju i razvoj domaće scene savremene umetnosti“.
Nekada poznat kao ozloglašena „Štajga“, u blizini „Picinog parka“ i kultnog bioskopa „Partizan“, ovaj ćošak Savamale danas se ubrzano menja. Ukoliko zanemarimo sada neuglednu glavnu Beogradsku autobusku stanicu, usmrdelu od pobacanih Toi Toi mobilnih toaleta, raspadnutih dolaznih perona bez jasnih putokaza i sa izgledom odavno napuštenog gradilišta, ovaj krajolik Savamale ubrzano se urbanistički transformiše.
Danas bi se u turističkim vodičima hotel Beograd mogao situirati u blizini „Beograda na vodi“ između novog „grandioznog“ spomenika Stefanu Nemanji, koji dominira „sređenim“ Savskim platoom ispred stare Železničke stanice – budućeg Istorijskog muzeja Srbije, i reprezentativne zgrade Vlade Republike Srbije, u dobro poznatoj Nemanjinoj 11.
Bučno, prezagađeno i haotično međunarodno i domaće putničko čvorište, kojima su decenijama tutnjali vozovi i autobusi, ali i teški „fapovi“ i „tamovi“, novim urbanističkim zahvatom – za koji je država uvela i (po mnogima nezakoniti) Lex specialis – Beogradom na vodi, korenito se menja i „čisti“.
Organizatori izložbe tvrde da su iznenađeni velikom posetom, i da su zbog toga čak i produžili njeno trajanje, vlasnici vraćenog hotela kažu da imaju biznis plan po kojem urušenoj zgradi žele da „povrate stari sjaj“, a mi se pitamo šta ovakav događaj donosi samom gradu i njegovim stanovnicima, šta umetnicima čiji su radovi predstavljeni na izložbi, a šta samoj umetničkoj sceni. O tome smo razgovarali sa istraživačicom koja se bavi pitanjem urbanih promena, ali i sa umetnicima i kulturnim radnicima koji su učestvovali na izložbi.

Nestanak „pustih predela Beograda u kojima ti niko ništa ne prodaje“
Dok o pitanju koncepta Art Weekend-a i aktuelne izložbe u Hotelu Beograd, umetnik Aleksandar Jevtić ima pozitivno mišljenje na osnovu ličnih izlagačkih iskustava i razmišljanja o celom događaju, smatrajući izložbu pomakom jer je selekcija nepristrasna, a kustoskinja aktivna i dostupna, Vladimir Bjeličić i Senka Latinović, kustosko-umetnički duo pod nazivom Vokalno-kustoski sindrom (VKS), ceo događaj smatraju politički neosvešćenim.
„Veliki pomak je i to što se izložba jasno promoviše kao mesto otvoreno za sve građane Beograda. Svakako postoji aspekt promocije hotela, ali to nije ‘artwashing’ i uzdržao bih se od preterane kritike toga jer mi je važnije što je de facto otvoreno polje susreta s širokom publikom, koju institucije savremene umetnosti zapostavljaju previše dugo“, prokomentarisao je Aleksandar Jevtić za portal Mašina. „Ispostavilo se, naravno, da je ta široka publika radoznala, pronicljiva i željna da izbliza istraži scenu mnogo više nego da bude izložena nekakvim art spektaklima kakvim su je godinama mamili, gledajući je kao priglupog konzumenta koga moramo šokirati veličinom događaja, ili slavom autora, da bi posetio izložbu“, dodao je. Autorski crteži koje je izložio u hotelu eksplicitno se bave nestankom pustih predela Beograda, krajeva, kako sam kaže, „u kojima ti niko ništa ne prodaje“. „Ono što meni smeta na našem tržištu savremene umetnosti je to što se uglavnom obraća kolekcionarima i stranim diplomatama i što su ljudi zbijeni u ekipe“, objašnjava Aleksandar Jevtić.

Kustosko-umetnički duo VKS su, sa druge strane, kritički nastrojeni prema tome što organizatori ne problematizuju pitanje lokacije, kao ni pitanje sopstvenog stava prema nekadašnjoj društvenoj svojini i procesima restitucije. Oni kažu da su se dvoumili da li da se odazovu pozivu jer su imali problem sa samim konceptom izložbe kao i pitanjem učešća umetnika „u nečemu što ni sami ne razumeju do kraja šta je“. Ipak, izabrali su da kroz svoj rad prikažu jednu vrstu odnosa prema kulturi i umetnosti, a to je koncept „new money-fondacija-izvrsnost“, koji, prema njihovim rečima, „fino ilustruje recentne kulturne politike“.
I zaista, na izložbi možemo videti brojne inspirativne, slojevite i sugestivne radove umetnika koji tematizuju pitanje privatizovanih samoupravnih fabrika u Jugoslaviji i ratove devedesetih (Ráðhildur Ingadóttir, „Vortex“), istoriju hotela i dela grada u kojem je situiran (Tamara Tomić-Vajagić i Lena Melentijević, „Primamo u sobu: meka istorija Hotela Beograd“), vlasništva i antikapitalističkih društvenih odnosa (Nebojša Yamasaki Vukelić, „Zgrada na poklon (diptih)“ / „Arhiteksta besklasnog društva trenutno bez zaposlenja luta Utopijom“), istorije jugoslovenskog socijalizma i Komunističke partije Jugoslavije (Dragan Srdić, „Dezinformacije 1“), alternativno obrazovanje (Grupa 484+Škart, „Dobošari dobrih vesti“), i mnoge druge.
Ipak, kritički osvrt na procese koji se u teorijskim studijama urbanizma često nazivaju „artwashingom“, džentrifikacijom putem umetničke scene, ili urbanom komodifikacijom, ovaj put kao da je u potpunosti u javnosti izostao.
Ana Vilenica, stambena aktivistkinja, teoretičarka urbanih promena, stanovanja i umetnosti, za Mašinu je pojasnila da postoje različiti načini na koji se takozvani artwashing sprovodi. Ona naglašava da se, kada govorimo o gradovima i aktuelnim urbanim promenama, radi o procesima koje pokreću investitori ili država kako bi ubrzali socijalno čišćenje od neželjenih siromašnih stanara nekog dela grada ili kako bi ove procese prikrili. Ponekad takve procese pokreću strane kulturne misije kako bi modernizovale (polu)periferiju, dodaje i daje primer projekta pod nazivom „Urbani inkubator“ u Savamali, kojima se, kako objašnjava, pripremao teren za investitore. Kada je reč o procesima „artwashing-a“, Ana Vilenica ukazuje na činjenicu da se radi o „instrumentalizovanju umetnosti u procesima razvoja grada sa efektom uništavanja lokalnih zajednica i ograđivanja javnog i zajedničkog prostora u kojima umetnici manje više dobrovoljno učestvuju“. „Takvim procesima koji proizvode nove socijalne nejednakosti umetnost daje ljudsko lice“, dodaje.

„Donirajte“ (.)„Donirajte“(.) „Donirajte“
Na samom ulazu u hotel, jedna od prvih stvari na koje nailazite jeste omanja bela kartonska kutija, nalik onoj za cipele, na kojoj je velikim latiničnim slovima ispisano: „Donirajte“. Na postamentu ispod, na papiru A4 formata odštampana je umanjena fotografija jednog rada i natpis: „Pomozite nam da mladoj umetnici čiji je rad ukraden nadoknadimo gubitak. Donirajte u skladu sa vašim mogućnostima!“
„O novim vlasnicima smo čuli samo površno, da planiraju da zadrže staru funkciju uz neke inovativne sadržaje. Iz svega čemu smo svedočili prethodnih decenija, ne možemo da kažemo da očekujemo neku pozitivnu promenu – ne vidimo kako vlasnici hotela planiraju da nastave komunikaciju sa kulturnom scenom nadalje?“, Vladimir i Senka iz umetničke grupe VKS odgovaraju na postavljeno pitanje o izboru izložbenog prostora. Nastavljaju pitanjem: „Da li je ovaj događaj bio samo njihov gest dobre volje (eufemizam za ‘artwashing’?), kako bi se pokazali kao nešto više od vlasnika kapitala i naslednika koji poseduju zgradu hotela na ekskluzivnoj lokaciji? Nemamo dovoljno informacija da bismo dalje komentarisali“.
Uprkos tome, mnogi umetnici su zadovoljni odzivom publike, čemu smo i sami svedočili. Tokom naše posete hotel je bio pun posetilaca, većinom mladih, koji su ostavljali utisak da se dobro zabavljaju ulazeći i izlazeći iz sobe u sobu, koje su neretko bile ograđene bezbednosnim trakama i pripremljene za osavremenjivanje izgleda koje novi vlasnik hotela uveliko najavljuje.
Stoga je i nesvakidašnje obraćanje posetiocima da im se pomogne da nadoknade gubitak mladoj umetnici. Zar ovako impozantna umetnička manifestacija nije predvidela ovakve i slične organizacione probleme? Da li je moguće da vlasnik kapitala koji, pretpotstavljamo, ima velike investitorske planove, ne može sam da finansira osiguranje jednog umetničkog rada? Kako je moguće da ne postoji nikakvo osiguranje izloženih radova imajući na umu činjenicu da se radi o nebezbednom prostoru koji je pred rekonstrukcijom i koji nema ni jedan mehanizam zaštite umetničkih radova?

Ovakva pitanja nas dovode i do sledećih, a koja se odnose na uslove pod kojima su umetnici pristali da izlože svoje radove. Da li su potpisali ugovor o izlaganju i pod kojim uslovima? Da li su dobili honorar za učestvovanje na izložbi ili bilo koju vrstu finansijske kompenzacije za usluge izlaganja svog umetničkog rada? Kakva je politika organizatora izložbe po svim ovim pitanjima, i, konačno, čije interese u ovim kapital-odnosima oni štite – interes (novog) vlasnika kapitala koji je, pretpostavljamo, dobio „na tacni“ kulturno-umetničku manifestaciju koja je skrenula pažnju javnosti na njegov hotel, kome tek predstoji dobar PR, brendiranje i reklama, ili pak interese samih umetnika i umetničke scene, kao što je u najavi naznačeno. Naime, cilj manifestacije Art Weekend je „promocija i razvoj lokalne umetničke scene, predstavljanje lokalne umetnosti široj publici i omogućavanje susreta i saradnje sa stranim kustosima“, navodi se u uvodnom tekstu.
Poslednji pogled „pre nego što se za sve nas vrata zauvek zatvore“
„Restitucija je ružičasti slon ove izložbe. Prisustvujemo ostvarenju sna predratnog vlasnika, kako je u intervjuu istakao sadašnji vlasnik nekada društvenog hotela. Izložbom se potvrđuje navodna pravednost čina reprivatizacije kojim je jedan čovek dobio dok smo svi izgubili“, kategorična je Ana Vilenica.
„To je pitanje o kome smo nas dvoje razgovarali tokom procesa postavke“, govore Vladimir i Senka. „I dalje nam nije jasno ko se tu povezuje sa kim, da li je ovo opet neka vrsta art safarija, gde će neko iz inostranstva doći da u dva dana razgleda ima li tu nešto što valja i izvuče srećnog dobitnika koji ima potencijal da ponese emerging artist titulu“, iskreni su.
„Prema onome što možemo da vidimo, izložba je izuzetno posećena i medijski ispraćena budući da prostor jeste vrlo atraktivan i inspirativan. Međutim, pored te popularnosti, druga, manje vidljiva, ali za lokalnu scenu daleko važnija strana tiče se prekarnosti odnosno pitanja da li će umetnici za svoje potrošeno vreme i novac dobiti bilo šta više od puke promocije“, smatraju oni, istovremeno se ograđujući od izricanja preoštrih presuda konstatujući da možda nisu u pravu i da su možda neki umetnici „već dobili sjajne poslovne ponude, preporuke ili rezidencije“. Ipak, zaključuju: „Mi nismo“.

Slično razmišlja i Marija Radoš iz Remont galerije: „’Artwashing’ je ’ogavan’ problem, ogavan utoliko što nije transparentan za sve“. Situirajući konkretan problem u širi društveni kontekst i pitajući se kako se boriti protiv takvih procesa, daje i pomalo pesimističnu ocenu: „Ali, u promišljanju kako se ujedinjeno boriti protiv toga dođem do činjenice da su mi podjednako problematični i građani koji i dalje overavaju knjižice i i dalje idu u domove zdravlja u kojima ih zavlače i retko leče i na taj način opet daju kredibilitet nekoj uljuljkanosti u obmanu kao i krađu zdravstvenog fonda. A i ja spadam u te pomalo… Zajebana situcija vrlo.“ No, u njenom odgovoru naziremo i dozu optimizma volje u pogledu borbe protiv takvih i sličnih tendencija: „Treba shvatiti koji novi način za udruživanje protiv problema iznaći u takvoj atmosferi?“
„Iza svakog projekta stoji dobra namera“, poručuje Ana Vilenica. Međutim, pitanje je za koga je ona dobra, dodaje. „Artweekend je svakako, sudeći prema komentarima umetnika koje čitam na društvenim mrežama, događaj koji je nekolicini umetnika odabranih da svoje radove pokažu omogućio da se susretnu sa publikom koja obično ne posećuje umetničke događaje, a koja je pohrlila u hotel Beograd da možda poslednji put vidi taj prostor pre nego što se za sve nas vrata zauvek zatvore“, upozorava nas.
O paralisanosti i nespremnosti suočavanja
„Za svoj rad nismo bili plaćeni, deo produkcije rada smo finansirali sami, a pojedine rekvizite smo dobili na korišćenje od strane organizatora. U početku smo imali ambiciozniju zamisao da izvedemo performans, ali smo shvatili da za to prvenstveno nemamo finansijske mogućnosti, ali ni vremena i energije da se neprekidno iscrpljujemo na svim nivoima“, odgovorili su Vladimir i Senka na pitanje o tome da li su bili plaćeni za izlaganje svoga rada.
Marija Radoš, kustoskinja Remont galerije, iz koje su u okviru Art Weekend-a izložili publikacije za koje je prevoz, štampu info materijala i slično organizovao Art Weekend, smatra da je logično da na takvom revijalnom mestu one nađu ljude koje to interesuje:

„Teško mi je da komentarišem događaj jer imam utisak da dodatno šibam mrtvog konja (mislim na lokalnu umetničku ’scenu’) i da od toga nema vajde. Problem u struci je deo šireg problema i stepen paralisanosti korespondira sa stepenom nespremnosti pojedinačnih aktera da to sagledaju i da se prema tome odrede. Situaciju sagledavam kao limb kroz koji svi prolazimo, svako sa svojim sposobnostima da shvati. Art Weekend je okupio dosta pojedinačnih impulsa koji ovo udruživanje vide kao reakciju na opštu entropiju i apatiju, pa mi se ne da ni da po tome pljujem. Naročito zato što mislim da je nemogućnost da se sagleda totalna zloupotrebljenost u drugim kontekstima jasan trending mehanizam pomoću kog se trenutno vrti ceo svet pa u tom kontekstu ne očekujem više ništa ni od koga. Ovo je baš ono što lično mislim-osećam. Niko nikome više ništa ne može da ‘objasni’. Pa ni to da učestvujemo u nepravdama i prevarama, što cela rabota u Savamali definitivno jeste“, objasnila je.
Ipak, u svetu u kome se zaoštrava sukob između rada i kapitala sve češće možemo susresti primere borbe protiv investitorskog urbanizma i džentrifikacije i zahteve sve većeg broja stanovništva za zaustavljanje rasta tržišta nekretnina i povratak ideji nacionalizacije i eksproprijacije ogromnog rentijerskog vlasništva nad nekretninama. Otuda, čini se da umetnički svet i te kako mora da preuzme sopstvenu odgovornost za ulogu koju igra u ovakvim društvenim procesima.