
Deo opozicije uspeva da obezbedi bojkotu mesto među centralnim pitanjima izbora 2020. Pitanje je međutim da li opoziciona strategija u koju bojkot spada može da makne SNS s vlasti, imajući u vidu ulogu i potrebe buržoazije.
Sada već poprilično udaljene 2003. godine jedan je od najprofilisanijih srpskih tajkuna kupio lanac supermarketa uz pomoć dirigovanih radničkih protesta i instruiranih radnika koji su – iz tobožnje brige za ekonomiju nacije – uporno odbijali da njihovo preduzeće kupi strani lanac supermarketa.
Isti je taj tajkun nekoliko godina kasnije svoju već solidno razgranatu mrežu maloprodajnih objekata prodao – stranom lancu supermarketa.
A ova naizgled marginalna informacija je paradigmatični primer koji pokazuje centralni problem srpske opozicije i njihove doktrine organizovane oko najavljenog bojkota izbora.
Tema je sveobuhvatna, gravitacija joj je neverovatna pa čak ni pandemija koronavirusa nije uspela da ju umanji: bojkot sledećih izbora. I dalje traje rasprava uspostavljena još prošle godine, i dalje je pitanje izlaska na izbore ili bojkota ključno pitanje za opoziciju iako je sasvim jasno koje političke stranke izlaze a koje će izbore bojkotovati, i dalje se opozicija deli na izdajnike i pravoverne s obzirom na to da li na izbore određena stranka izlazi ili ne.
Uspešno nametanje teme
I na prvi pogled u pitanju je jedan od retkih uspešnih projekata građanskih političkih snaga od 2012. do danas s obzirom upravo na činjenicu da polako ali sigurno, pitanje bojkota postaje političko pitanje svih pitanja te da specifičnoj težini teme ne odolevaju čak ni režimski mediji, kojima je uporno ignorisanje tema koje dolaze od strane opozicije prva i često jedina strategija. Drugim rečima, uzmemo li da je pravi pokazatelj uspešnosti jednog političkog projekta nametanje teme, zaista izgleda da je opozicija na „pravom tragu“.
Ali analizirajmo malo podrobnije i, u nedostatku boljih metoda, pogledajmo na koje načine opozicija govori o sebi i bojkotu kao strateškom potezu u borbi protiv kancerogenosti Srpske napredne stranke te često rabljenu komparaciju sa bojkotom 1997.
Ako je verovati onima koji se ove komparacije laćaju, situacija danas nije toliko različita od one pre četvrt veka. Na jednoj strani su tada a i sada bili autoritarac i dubinski korumpirani politički sistem, na drugoj slobodarski nagnuti građani. A upravo bojkot izbora 1997 predstavlja seme koje je tri godine kasnije isklijalo u konačnu i definitivnu pobedu nad Miloševićem. Ukratko: uspeh konačne pobede nad Miloševićem posledica je vođenja politike, krmarenja i upravljanja, dobre strategije i taktike i posledica prvenstveno veštine tadašnje opozicije u iscrpljujućem organizovanju otpora jednom autoritarnom režimu, a sama je smena režima dvehiljadite plod jednog istrajnog, dugotrajnog i uspešnog rada.

Od eventualnog bojkota se očekuje isto to: kao da se danas očekuje konsolidacija one građanskije opcije i reinvencija veštine vođenje politike – makar i protiv znatno moćnijeg protivnika – po cenu propuštanja jednog izbornog ciklusa.
Naravno, izmišljanje političke mitologije niti je novi fenomen, niti je odveć loša praksa, ali baš u centru ideološkog imaginarijuma ovdašnje opozicije stoji jedna veoma opasna kontradikcija.
Jer srpska opozicija, opsesivno fokusirana na samu sebe i jednog jedinog metonimijskog predstavnika režima te njegov uvrnuti psihijatrijski profil, po svemu sudeći nije naučila osnovnu lekciju niti iz jednog ključnog događaja u dugoj istoriji srpske tranzicije, počev tu od raspada Jugoslavije pa sve do političkih promena 2012.
Posmatrajući politiku tek kao tehniku, manevrisanje i veštinu, iz vidokruga im je izostala ključna stvar: istorija političkih promena poslednje tri decenije je istorija osiromašenja i prekarizacije najvećeg dela stanovništva sa jedne i stvaranja srpske buržoazije sa druge strane. A sasvim u skladu sa činjenicom da u svim kapitalističkim društvima vlasnici kapitala imaju nesrazmerno veliku političku moć, istorija tranzicije Srbije iz socijalizma u kapitalizam nije istorija kompeticije različitih političkih tehnika i veština već pre istorija političkih odluka njene buržoazije.
Primitivna akumulacija srpske buržoazije
Jer ako je nekome odgovarao raspad države, odgovarao je protoburžoaziji zgusnutoj u konglomerat Miloševićeve političke elite (a u isto vreme i onoj u Hrvatskoj koja se bila okupila oko HDZ-a) jer je samo tako imala neupitni suverenitet nad procesom primitivne akumulacije; ako je nekome bio potreban rat, bio je potreban njoj da bi se ta primitivna akumulacija olakšala (primitivna je akumulacija najlepša i najefikasnija u haosu rata); upravo su njoj sankcije bile potrebne da bi se zaštitila od eventualne privatizacijske konkurencije spolja.
Na kraju krajeva, njoj su počeli da smetaju – par godina ranije savršena kombinacija za legalizovanu grabež – i država kao hermetički zatvorena fijoka a sa njom i sam Milošević. Jer em se valjalo otarasiti sankcija ne bi li se nakupljeni kapital sada pustio u cirkulaciju, em je valjalo grabež legitimisati, a autoritarni su režimi, po samoj prirodi svoje autoritarosti, jako loši u legitimizaciji bilo čega.
Zato je toj istoj buržoaziji odgovarala međunarodno otvorenija i interno nešto demokratskija država. Ali ne ni potpuno otvorena niti radikalno demokratskija, s obzirom da je proces privatizacije dugotrajan pa je politički model između 2000. i 2012. godine bio država kao polupreklopljena šerpa da bi se i kapital mogao puštati u cirkulaciju ali da bi se u isto vreme konkurentskom kapitalu zaprečio pristup domaćim tržištima (upravo je to bila srž patriotske privatizacije za vreme vlada Vojislava Koštunice – baš onog Koštunice za vreme kojeg su i bili mogući gorepomenuti visokopatriotizovani protesti radnika).
I baš toj buržoaziji, na kraju, najviše odgovara režim Aleksandra Vučića čija politička praksa unutrašnje autoritarizacije društva, pacifikacije socijalnih popularnih pokreta odozdo te zavidni nivo sinhronizacije i homogenizacije i državnih aparata ali i različitih frakcija buržoazije omogućava nesputani i neometani protok kapitala.

Drugim rečima, kao što dvehiljadite pobeda nad Miloševićem nije bila rezulat rada opozicije već pre političke preorijentacije srpske buržoazije, tako je i presudni faktor 2012. bila jedna, pa makar ona bila i implicitna, politička odluka srpske buržoazije da u svoj privatizacijski projekat kooptira jednu novu političku snagu. A ključna podrška koju ima režim Aleksandra Vučića u stvari dolazi od vlasnika kapitala, istih onih koji su činili Miloševićevu političku elitu i koji su se devedesetih ratu najviše obradovali.
Opozicija se tako nalazi u začaranom krugu: sa jedne strane zaljubljena u sopstvenu mitologiju a sa druge potpuno nesvesna i strukturnih uzroka zbog kojih se u jednom poprilično dugom periodu našla na pozicijama moći kao i zbog čega se sada nalazi na bunjištu istorije i da se sa tog bunjišta nikada neće vratiti. A sa treće je i nesposobna da se suoči sa neugodnim istinama. A neugodna istina glasi: čak i da izađu na izbore, čak i da su izborni uslovi mesecima u nazad radikalno bolji, da su mediji sasvim slobodni, da su mehanizmi kontrole izbornih uslova najbolji na svetu, Srpska bi ih napredna stranka raskantala jer je politički okvir koji ona već desetak godina prodaje srpskoj buržoaziji jednostavno bolji proizvod.
A u nedostatku političke snage koja bi načinila otklon od politike kao servisa za zadovoljavanje potreba vlasnika kapitala konzervativna vladavina Aleksandra Vučića će biti pometena tek kada politički model koji on nudi postane smetnja oplodnji kapitala. Na kraju nije jasno da li je u pitanju ohrabrujuća ili zastrašujuća poruka, jer uveliko zavisi od toga da li će – a to se čini najverovatnijim – političkim agensima kapitala u budućnosti odgovarati dalja autoritarizacija (a kao što vidimo, ne fali snaga koje baš takve političke okvire nude i zovemo ih ekstremnim desničarima ako ne i gore) ili će im možda odgovarati nekakvo labavljenje ovog rigidnog političko ekonomskog modela. A ovo poslednje, istorija nam je pokazala, može biti samo kao posledica njenog straha od pobude odozdo.