Na udaru restriktivnih mera štednje i neoliberalnih politika našli su se i oni koji su završili svoj radni vek tokom koga su odvajali za mirnu starost. Penzionerima i penzionerkama se narušavaju prava, životni standard i opšti uslovi egzistencije već dve pune decenije – zakonima, uredbama i otimanjem.
Narušena i ograničena mogućnost penzionera i penzionerki da održe životni standard i preživljavanje na minimumu dostojanstva, tera ih da sa jedne strane pod stare dane rade pod sumnjivim uslovima rada eksploatatorskih poslodavaca, štede na hrani, lekovima, dostojanstvu. Mreža podrške ovim ljudima se svodi na potomke, koji takođe pritisnuti siromaštvom, teško mogu svojim platama (pod uslovom da su dovoljno srećni da ih imaju) da omoguće sopstveno preživljavanje, kao i svoje dece i svojih roditelja, dok se država kontinuirano izmiče i politikama štednje otima ljudima i ono malo dostojanstvenog života koji imaju.