Zatvorena vrata beogradskih bioskopa
Ni jedan od nekadašnjih bioskopa Beograd filma više ne rade, svuda su zatvorena vrata.
Ni jedan od nekadašnjih bioskopa Beograd filma više ne rade, svuda su zatvorena vrata.
Poslednjih meseci film „Ja, Danijel Blejk“ britanskog reditelja Ken Louča je naterao veliki broj posetilaca bioskopa da pogledaju direktno u socijalnu nepravdu. Mnogi su plakali gledajući film, mnogi su izašli besni, svi su diskutovali o problemima sistema. Time je ovaj osamdesetogodišnji reditelj još jednom pokazao da film i umetnost mogu igrati značajnu ulogu u predstavljanju i prevazilaženju različitih društvenih problema.
Književnost, osim što zauzima značajno mesto u kulturnoj proizvodnji, može u velikoj meri uticati i na formiranje političkih i ideoloških stavova ljudi. Prisutnošću književnosti u medijima i obrazovnom sistemu ovaj uticaj se povećava, a sa njime i pitanje kako takav društveni uticaj književnosti usmeriti ka levim antikapitalističkim politikama.
Povodom najavljenog iseljavanja i zatvaranja Kulturnog centra Magacin u Kraljevića Marka 4 u Beogradu, danas su se okupile brojne organizacije i pojedinci i pojedinke sa idejom da se javnosti predstavi potencijal ovog prostora.
Oktobarski salon je po prvi put održan kao bijenalna manifestacija vizuelne umetnosti. Osim te činjenice, Salon, kao i nedavno održana izložba Demiena Hirsta u Novom Sadu, pokazuje kako biznis modeli kulturne politike sve više zauzimaju i javne institucije, odavno opterećene neoliberalnim rezovima i štednjom.
Viktor Ivančić se u javnom prostoru pominje kao jedan od osnivača i urednika Feral Tribunea, splitskog političko-satiričnog nedeljnika, ali to svakako nije dovoljno da se opiše njegov rad. Autor je i dva romana, jedne zbirke priča, nekoliko publicističkih i esejističkih knjiga, više od tri decenije ispisuje kolumnu Bilježnica Robija K, kolumnista je tjednika srpske manjine u Hrvatskoj Novosti, sarađivao je ili sarađuje s mnogim medijima (Peščanik, BH Dani i drugi).
Fotografije mnogobrojnih spomenika posvećenih revoluciji i narodno-oslobodilačkoj borbi podignutih u periodu između 1945. i 1990. na teritoriji Socijalističke federativne republike Jugoslavije, kao deo dugogodišnjeg projekta Marka Krojača (Marc Schneider), umetnika, fotografa i aktiviste (iz Nemačke), aktuelizovani su kroz nedavno otvorenu izložbu „Ovde je metak ludovao“ u Uličnoj galeriji.
Na drugom izdanju festivala savremenog eksperimentalnog filma REZ pod nazivom Rez na Berlin u organizaciji Teorije koja hoda, u Beogradu je gostovala Mince Tumešajt (Minze Tummescheit), članica umetničke grupe Cinéma Copains iz Berlina, koja je tom prilikom predstavila nekoliko svojih filmova, uključujući i dokumentarni serijal Radovi u toku (In Arbeit), svojevrstan lanac intervjua kao filmsko istraživanje realnosti.
Književne afere oko slučaja David i Pekić ponovo su u javnosti otvorile diskusiju o ulozi književnosti i književnika u konstruisanju nacionalističke i liberalne politike i ideologije tokom devedesetih godina. I dok se na političkom horizontu danas, njihova uloga uporno pokušava depolitizovati, svakako se vredi prisetiti njihovih nekadašnjih fantazija o blagodetima dolazeće kapitalističke restauracije i povratku građanskog društva.
Predstava „Crvena ljubav“ koju režira Olga Dimitrijević, nastala je po motivima ruske spisateljice i revolucionarke Aleksandre Kolontaj i govori o revolucionarnoj ideji ljubavi, odnosno dovodi u pitanje patrijarhalne i kapitalističke društvene mehanizme koji su oblikovali današnje ljubavne odnose i proizveli njihove, još uvek aktuelne, društvene forme.
„Neimenovani fragmenti“ je istraživački projekat na kojem umetnički duo Doplgenger (Isidora Ilić i Boško Prostran) rade od 2011. godine, a koji se bavi manipulacijom medija. U pitanju je serija video radova u kojima je sadržan niz zapažanja i iskaza umetnika o dešavanjima koja su obeležila istoriju Jugoslavije u periodu od 1980. do 2000. godine. Oni eksperimentišu medijskim slikama koje su nam svima jako dobro poznate, poput snimaka iz čuvene serije „Bolji život“ ili takozvanog „događanja naroda“ na Gazimestanu iz 1989. godine i uz pomoć fimske montaže naglašavaju momente koji su potisnuti ili su se nalazili u pozadini, a koji su značajni zbog razumevanja, ne samo raspada Jugoslavije i šireg konteksta u kojem se ono odvijalo, već i sadašnje situacije na ovim prostorima.
Transformacije gradova u svrhe podizanja njihovog turističkog potencijala su postale svakodnevica u čitavom regionu. Estetsko stvaranje ugođaja u skladu sa turističkim prospektima prati i komodifikacija javnog prostora i podizanje cena usluga i namirnica u centrima gradova, dok se ujedno povećava eksploatacija radnika u uslužnim delatnostima vezanim za turizam.
Rastuće preduzetništvo u sektoru kulture mora biti prilično kreativno kako bi sebi obezbedilo dobre startne pozicije za nesmetani razvoj svog biznisa. Dok vlastima i velikim kompanijama (kulturni) preduzetnici predstavljaju mogućnosti novih zaposlenja i rasta profita kroz zajednička ulaganja, pred umetnicima i publikom koji taj profit i stvaraju, moraju se maskirati u aktiviste željne društveno-participativnih metoda delovanja.
Predstavljen kao najznačajniji kulturni događaj u Srbiji, EXIT festival zauzima monopolsku poziciju na gradskim, pokrajinskim a često i republičkim budžetima. Ipak, sve je jasnije da se Exit radije treba posmatrati kao paradigma neoliberalnih procesa putem kojih se eksploatišu društveni resursi, infrastruktura i jeftina radna snaga, marginalizuje lokalna umetnička produkcija i konačno, proizvodi društvena segregacija.
Od institucija kulture pa do novouspostavljenih centara kreativne industrije, kao jedan od najvećih problema u pogledu nerazvijenosti lokalne umetničke scene, ističe se nepostojanje umetničkog tržišta. Uspostavljanje istog te uključivanje scene u međunarodne umetničke tokove se postavljaju kao urgentna potreba. Ipak, stvarnost je malo drugačija; usled procesa u kojima država sve više postaje servis krupnog kapitala, dok se usluge javnog sektora komercijalizuju i komodifikuju, sfera umetnosti funkcioniše kao integralni deo tržišta.
Prema posledicama koje novi Zakon o radu ili Zakon o javnim nabavkama imaju na oblast kulture, nadležno ministarstvo pokazivalo je isključivo indiferentnost i nezainteresovanost. I dok institucije i akteri tog dela javnog sektora ostaju “zarobljeni” između starog zakonskog okvira i novih potreba, postojeći Zakon o kulturi samo doprinosi neoliberalnim reformama i preduzetničkoj retorici, dok se pitanje javnog interesa u kulturi zamagljuje.
Juče su aktivisti inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ izveli protestnu akciju na konferenciji „Uputstva za humani grad“ na Mikser festivalu okačivši transparent pod nazivom „Beograd na vodi prevara“. Aktivisti su kritikovali učešće gradskog arhitekte na ovom programu i zahtevali su njegovu ostavku. Paradoksalno, time je ovogodišnji poziv festivala na prepoznavanje “svoje tačke pucanja” dobio zanimljiv obrt. Ovom prilikom prenosimo tekst povodom prošlogodišnjeg Mikser festivala koji govori o nemogućnosti pružanja bilo kakve “održive utopije” već isključivom nastavku “neizdržive” eskploatacije radnika, javnih dobara i fondova.
Kulturni centri pet beogradskih opština, decenijama značajni za svoje lokalne zajednice, biće skinuti u potpunosti sa budžeta grada Beograda do 2017. S obzirom na aktuelnu politiku mera štednje, pritisak neoliberalne kulturne politike u smeru sve veće komodifikacije i komercijalizacije sektora kulture, te sveprisutnog mita o mogućnosti samoodrživosti javnih ustanova, može se zaključiti da će mesto kulture u proizvodnji društvenosti kao i njen politički potencijal biti sve ugroženiji.
Angažovanje kolektiva Kurs na lokalnoj kulturno-umetničkoj sceni ukazuje da se i sredstvima poput murala može proizvoditi kritika aktuelne političke i društvene situacije, dominantnog istorijskog revizionizma i artikulacija politike otpora. Štaviše, upućivanje na neophodnost klasne analize unutar sistema umetnosti te promišljanja savremenih proizvodnih odnosa i neizvesnih radnih uslova, neizostavan je korak u takvoj borbi.
Angažovanje kolektiva Kurs na lokalnoj kulturno-umetničkoj sceni ukazuje da se i sredstvima poput murala može proizvoditi kritika aktuelne političke i društvene situacije, dominantnog istorijskog revizionizma i artikulacija politike otpora. Štaviše, upućivanje na neophodnost klasne analize unutar sistema umetnosti te promišljanja savremenih proizvodnih odnosa i neizvesnih radnih uslova, neizostavan je korak u takvoj borbi.
Jedan od akutnih problema kulturno-umetničke produkcije u Srbiji je nedostatak prostora za rad. Iako je prvenstveno vezan za nezavisnu scenu, u godinama kada se zatvaraju ili transformišu javne institucije kulture ovaj problem dobija i šire društveno značenje. Iako Magacin u Kraljevića Marka predstavlja jedan od pokušaja rešavanja ovog pitanja u saradnji vlasti i nezavisne kulturno-umetničke scene, potrebno je njegovo strukturno redefinisanje kako bi zaista postao prostor javnog kulturnog i aktivističkog delovanja.
U okviru projekta Kritička mašina u decembru 2014. godine održano je predavanje Koliko politike? Angažovana umetnost u reakcionarnim vremenima Vesne Vuković. U izlaganju se razmatra pozicija umetnosti u današnjoj društvenoj konstelaciji, kako u proizvodnim odnosima, tako i u njihovoj ideološkoj reprodukciji. Autorka se osvrće na odnos umetnosti i političkih pokreta, odnosno na činjenicu da umetnost u trenutku slabljenja levice ili njenog rastakanja u niz mikropolitičkih formacija sve intenzivnije preuzima političku agendu, i dodatno na pitanje aktivističkog delovanja koje preuzima umetničke formate.