Prema posledicama koje novi Zakon o radu ili Zakon o javnim nabavkama imaju na oblast kulture, nadležno ministarstvo pokazivalo je isključivo indiferentnost i nezainteresovanost. I dok institucije i akteri tog dela javnog sektora ostaju “zarobljeni” između starog zakonskog okvira i novih potreba, postojeći Zakon o kulturi samo doprinosi neoliberalnim reformama i preduzetničkoj retorici, dok se pitanje javnog interesa u kulturi zamagljuje.
Da li su frilenseri radnici, ili je pak njihova klasna pozicija bliža srednjoj klasi? Ova dilema se godinama provlači u diskusijama među kulturnim, naučnim i medijskim delatnicima. Međutim, dok se licitira o tome ko je u lošijoj poziciji izostaje prepoznavanje sistemskih promena koje su prekarne radne odnose učinile pravilom u gotovo svim oblastima.
Pod utjecajem dominantnog diskursa tijekom posljednjih dvadesetak godina vrlo je teško pojmiti bilo što vezano uz Vukovar, a da se ne tiče pojma žrtve. Tako se na trenutke može pomisliti kako grad nije ni postojao prije 1991. U tom kontekstu predratni podaci o radu vukovarskog kombinata Borovo i utjecaja koji je imao na razvoj grada govore sami za sebe.
U periodu krize kapitalističke ekonomije i povlačenja socijalne države žene daleko više osećaju težinu eksploatacije, njihove plate su daleko manje a rizik od gubitka posla mnogo veći. Ipak, ono što je u srži problema jeste sistemsko neprepoznavanje da je briga oko porodice i domaćinstva zapravo neplaćeni ženski rad koji u znatnoj meri doprinosi očuvanju vladajućeg ekonomsko-političkog poretka.
Otvaranje proizvodnih pogona stranih kompanija u Srbiji gotovo uvek prati standardizovana scenografija i set ugodnih medijskih izjava. Od čistih proizvodnih hala i novih radnih odela do ambasadora, državnih i lokalnih funkcionera i privrednika te izjava o partnerstvu, pobojšanju investicione klime, zapošljavanju i boljem životu. Ipak, kada se kamere povuku ostaje surova realnost loših radnih uslova, izrabljivanja radnika podržanih zakonskim okvirima i otpuštanjima o kojima se retko piše.
Otvaranje proizvodnih pogona stranih kompanija u Srbiji gotovo uvek prati standardizovana scenografija i set ugodnih medijskih izjava. Od čistih proizvodnih hala i novih radnih odela do ambasadora, državnih i lokalnih funkcionera i privrednika te izjava o partnerstvu, pobojšanju investicione klime, zapošljavanju i boljem životu. Ipak, kada se kamere povuku ostaje surova realnost loših radnih uslova, izrabljivanja radnika podržanih zakonskim okvirima i otpuštanjima o kojima se retko piše.
U Srbiji je danas alarmantno veliki broj mladih bez zaposlenja što dalje pogoršavaju loša ekonomska situacija i nametnute mera štednje. I dok se danas obeležava Međunarodni dan volontera uz prisustvo šefa Delegacije Evropske unije u Srbiji i proslavlja podsticanje besplatnog rada uz parolu Volontiranje je u modi, armija mladih se planski pretvara u besplatni servis, uvek na usluzi.
Ovaj tjedan su u Srbiji i Hrvatskoj gotovo paralelno doneseni novi zakoni o radu. Oni svojom sličnošću prvenstveno svjedoče zajedničkoj političko-ekonomskoj sudbini postjugoslavenskih država. Pored klasične neoliberalne legitimacije, u srpskom slučaju, donošenje zakona prati izraženi rast autoritarnosti državnog aparata i koketiranje s regresivnim ideologijama, ali i masovniji prosvjed.
