Tumačenja uzroka cenzure i/ili autocenzure u medijima retko idu dalje od pitanja uređivačke politike – slično korupciji, medijska nesloboda predstavlja se kao usud, moralno posrnuće trenutno aktuelnih ovih ili onih političara, urednika, novinara… Ono što uporno izostaje, makar iz dominantnog javnog diskursa, jeste priča o uslovima u kojima ljudi ne samo rade već i žive. Da li pitanje slobode uključuje i probleme neplaćenog rada, organizovanja radnog/slobodnog vremena, mogućnosti i podsticanje učešća u borbi za poboljšanje sopstvene pozicije – ko može sebi da priušti da bude „slobodan“?